Naslovna / Kolumne / Stand-up Taboo: Vulgarnosti

Stand-up Taboo: Vulgarnosti

Ja već sada znam da svi koji će pisati o komediji u zadnjoj četvrti dvadesetog stoljeća će morati uključiti mene.

George Carlin

 

Vulgarno (def.)

– Manjak sofisticiranosti ili dobrog ukusa

– Uraditi eksplicitnu i uvredljivu referencu o seksu ili tjelesnim funkcijama

Dolazi od latinske riječi vulgaris, vulgus
Od običnog (domaćeg) puka.

Oxford dictionary


I možda najbolja definicija vulgarnosti je upravo ta, nametnuta negdje u 16. stoljeću na nekom srednjovjekovnom engleskom dvoru, obraćajući se jezikoslovlju običnih smrtnika, puka kojeg nadvaladavaju s popriličnim gađanjem. Odvratno, izgovarali su vjerojatno plemići okupljeni u nekakav polukrug oko lika vrlo sličnog kraljici Asphyxiji XIX. iz Crne Guje, kujući termin – vulgarno. Upravo ta sintagma kriva je za podcijenjivajući odnos korisnika te riječi naspram onoga kome se njome obraćaju, imajući i dalje, 5 stoljeća nakon, isti osjećaj nadčovjeka nad onime kome je ta riječ upućena. Jer on je vulgaran. Običan, neuk, bezvrijedni puk.

 

Činjenica pak, s druge strane, da iako je još uvijek ta riječ nositelj uvrede, danas velika većina, kao doduše i nekada, ima običaj psovanja, što se ponajviše smatra vulgarizmom, ali i uvredljivog ponašanja spram drugih grupa ljudi. Ipak, u komediji, ukoliko se gleda čisto tehnički, barem kod onih najboljih, najkvalitetnijih i najzanimljivijih koji pristup komediji, i stand up-u kojem se najviše naginjemo u ovom tekstu, vulgarnost je više emocija. Pojačivač okusa, da tako kažem. Ako bismo usporedili rutinu nekog komičara u kojem iznosi određenu foru s receptom dobili bismo vrlo sličan rezutat. Premisu (sastojke), sa kojom krećemo, delivery (priprema) sa kojim dolazimo do krajnjeg produkta kojeg zovemo punchline (završno jelo). I to je osnova. Ona tako funkcionira uvijek. Možete miješati, izmišljati nove sastojke i raznorazna čuda, ali u samoj srži to je to. No onda, ukoliko gledate nekog od popularnih TV šefova, tu i tamo ćete naići na recept u kojem iz nekog razloga spominje samo njemu i bogu znanu biljku i u okretu kameri izgovara nešto tipa “ovo će dići jelo na potpuno novu razinu”. Vi to ne znate, dok ne vidite, ili u tom slučaju ne probate jelo, ali taj “pojačivač okusa” je ono što je psovka u receptu za dobru rutinu/foru/joke. Naravno, ukoliko je dozirana u ispravnoj količini i u pravom trenutku, no to je ono što podiže na taj “level iznad”. I tu dolazimo do Georgea Carlina (kojeg kao i još neke ćemo se često prisjetiti u ovom serijalu članaka) i njegovog proročanstva u citatu iznad. Kao majstor jezika, jedan od nekolicine istinskih poznavatelja spisateljstva i engleskog jezika uvijek je tražio granice istoga spram granica sa zdravim razumom. Uvijek je tražio kako dodatno “dignuti foru”. Njegove prostote gotovo savršeno su svaki puta uklapane u rutinu izvođenja. Ne uvijek, ali postotak uklapanja je nevjerojatan. To je i razlog što je on jedini koji je završio na Vrhovnom sudu SAD-a zbog tužbe radi vulgarizma nakon što je njegov segment o riječima koje se ne smiju izgovoriti na TV, uz sva moguća upozorenja prije objave, emitirala WBAI radio postaja. Međutim, u SAD-u tog doba i preko 200 milijuna stanovnika našao se moralni ekvivalent današnje nam dobro poznate Željke Markić i odlučio se žaliti da je to njega uvrijedilo. Njega je uvrijedila riječ koja nije namijenjena njemu. Razmislite malo o tome. Riječ. Kao da ju nikada nije čuo. On je bio, za čudo, svećenik, i nakon niza pravosudnih bitki, 1978. godine, 5 godina nakon događaja, Vrhovni sud je sa 5:4 osudio radio postaju. Na sreću, za svijet i slobodu govora, kasnije se niz tih riječi ipak uvrstio i danas se izgovara normalno na TV. Kao i nekada u stvarnosti. Bez lažnog moralizma. Mala pobjeda Carlina u kojoj je on izgubio, ali na kraju doveo do ovoga što imamo danas, potpune slobode govora na predstavama.

 

Lenny Bruce komičar je koji je zasigurno imao utjecaja na Carlina, kao i mnoge komičare koji danas utječu na mlade generacije. I on, slobodno je reći, je prva žrtva moralizma dvadesetog stoljeća u kojem vulgarnosti, još jednom napominjem, u tom trenutku redovno, kao i danas, korištene u vokabularu običnog puka ali i aristokracije koliko god se ona ograđivala od nje, su došle nekoga karijere a utimativno i “glave”.
Lenny, najveći komičar prve polovice prošlog stoljeća bez da je potrebno o tome raspravljati, u probleme je došao tako da se usudio spomenuti na pozornici seksualnu konotaciju. Cocksucker. To je riječ zbog koje je čovjek zatvoren. Na kraju, ipak su ga oslobodili optužbi, no bilo mu je gotovo nemoguće pronaći angažman zbog straha vlasnika klubova da bi policija i njih mogla kažnjavati. Depresija, i mnogi kasniji problemi sa zakonom kao i uhićenja dovela su do predoziranja i prerane smrti. Gotovo 40 godina nakon, za ono za što je i optužen, posthumno je oslobođen.

 

S druge strane, tu je Jerry Seinfeld, jedini “čisti” komičar koji je opće poznat širokolikom puku. 9/10 čitatelja ovog teksta upoznati su samo sa njegovim radom te ne mogu imenovati drugog “čistaka” da im život ovisi o tome, pa ćemo njega staviti kao jedinog predstavnika kontra strane, a usputno spomenuti još ponekoga. Po vlastitom priznanju Seindfeld smatra da je njegov stil puno teži. Barem tako tvrdi u intervjuu The Guardianu, priznajući da su njemu fotelje smiješne i da o njima može pisati fore, ali o drugim nepokretnim stvarima ne može. Zašto – to je samo njemu jasno jer geniju, kakvim se smatra, to ne bi trebao biti problem, makar i bez nepristojnih riječi i konotacija. Seinfeld tvrdi i da analitički pristupa forama, što bih se donekle mogao složiti, jer da bi bio komičar koji je svjetski poznat jedini način je disekcija materijala. Nitko, ali nitko na svijetu nije rođen s tolikim talentom da može bez razmišljanja rasprodavati najveće dvorane, a da vremena i vremena nije uložio u apsolutno svaki segment i svaku foru svog materijala s kojim izlazi pred ljude. S druge strane, Seindfeld ne spominje, iako je zasigurno svjestan toga ukoliko mu ego dopusti takvu misao, a nije da mu ego nije boljka, da je on ništa drugo doli Kim Kardashian stand-up komedije. Istina, možda se može dobiti nešto ekstra u materijalu s tim prostotama, ali može se izgubiti sve ako one nisu na mjestu. To je balans koji samo pravi majstori svladavaju i imajući na umu da radi kvalitete će izgubiti određenu publiku. Seinfeld, s druge strane, ne spominje da se on dodvorava širokom puku ne želeći se zamjeriti nikome i to je jedina istina. Ne postoji osoba koja ne smatra da nije smiješan niti toilet humor niti ikoji “zabranjeni” i to svi Seindfeldi svijeta ne mogu prodati kao činjenicu. Nažalost, ego, kao i konkurentnost dio je ovog svijeta u kojem laž na pozornici postaje laž u stvarnosti pa tako i Seindfeld sam uživa, u svome svijetu, misao da je njemu najteže na svijetu, pokušavajući se staviti na pedistil iznad svih ostalih, dok njegova britanska varijanta pak je na razini domicilne države veća nego što je sam Jerry ikada bio. On je Michael McIntyre i punio je O2 Arenu deset puta za redom. Ista predstava. 10 puta. Za redom! No, iako je čovjek bez nastupa koji sadrži vulgarnosti i vjerojatno najpopularniji Britanac u komediji, s iznimkom možda Ricky Gervaisa, on je često od ostalih komičara smatran komičarom za idiote. I to možda glupo zvuči, ali oni na njegov materijal gledaju kao materijal koji može biti smiješan samo glupim ljudima i koji nema pouku, poantu, neku moralnost iza sebe. I da, pogađate, njegov materijal je nevjerojatno sličan Seinfeldovom.

 

Lenny i George samo su dio scene koja je omogućila da danas umjesto da komičar na pozornici kaže da mu je “bilo dobro”, kaže “bilo je jebeno dobro”, jednaki kontekst ali malo “pojačan okus”. Seinfeld pak, je ona dvorska luda koja čeka da kraljica otegne papke, pa se ne želi zamjeriti ni njoj kao ni onoj koja će ju naslijediti. Jer njemu je (“samo”) dobro. Jer Seindfeld je Njonjo comedy svijeta. Grubo govoreći. No još grublje, dok se oni prepucavaju tko je vulgaran a tko nije, koji je način teži, a koji lakši, jedno zaboravljaju, a i nama se dosta često to smetne s uma i to je da su svi oni, bez iznimke kada govorimo o modernijoj komediji, tu gdje jesu zbog TV utjecaja. I comedy dara, teškog rada, naravno, ali prvenstveno i najvećim djelom radi TV utjecaja. Baš zato loše je vidjeti da oni koji su toliko često glas protiv predrasuda sami svoje redove podcijenjuju. Psovali ili ne. Bili uvredljivi ili ne. Oni su ti koji imaju tu moć da kroz humor pomiču granice. A mi smo ti koji imamo tu moć da ukoliko nam se ne sviđa jednostavno to ne gledamo. Jednostavno.



p.s. Stand-up Taboo je niz autorskih članaka na “taboo” teme u svijetu stand-upa. Ne moraš biti Tesla da bi to shvatio. Ali ako ti se sviđa svakako opet svrati po novi fix tema poput religije, smrti i bolesti, crnog humora, nacionalizma, ravnopravnosti, ili crne strane komedije. Čitamo se 😉

Facebook Comments

About Hrvoje Gašparević

Hrvoje Gašparević
Dobitnik je jedne prve nagrade za kratku priču ali i nekoliko pozitivnih ocjena iz zadaćnica tokom svog skromnog školovanja. U životne uspjehe, uz navedeno, ubraja i retweet Rickya Gervaisa - dva puta(!), upoznavanje s Jim Jefferiesom i onaj jedan dan kad je stvarno, hešteg majkemi, otišao na kavu i nije se napio. Stand-up prati od početka milenija i iako nereligiozan nekolicinu komičara smatra hodajućim božanstvima. Živući uzor: Jim Jefferies. R.I.P. uzor: George Carlin. Obožava: komediju Bo Burnhama i Mitch Hedberga.

Pogledajte

Stand-up i bebe? I to postoji

  Stand-up komedija za mame (i bebe), novi je koncept na comedy sceni, pokrenut tek …