Naslovna / Kolumne / Stand-up Taboo: Religija

Stand-up Taboo: Religija

 

 

Svete krave čine najbolje hamburgere.

Mark Twain

 

Ima nešto magično i privlačno u navedenom citatu. Kako publici, tako i komičarima. I dok će većina komičara zagovarati da ne postoje granice onoga s čime se možeš i ne možeš šaliti, dobar dio njih neće ulaziti u veće debate oko religije. Razlog je jednostavan i potpuno mainstream – većina ljudi su na ovaj ili onaj način religiozni, a samim time si komičar smanjuje doseg koliko daleko njegova popularnost može ići. Sada, kad smo to rekli, vrijedi napomenuti, da kao i u znanosti, ogroman broj najboljih komičara su ireligiozni. Ogroman. Dapače, vrlo teško ćete izguglati komičara koji je u samom svjetskom vrhu, a da je religiozan. Ima ih, naravno. To je neupitno da ih neće biti, no u poslu koji vrlo često iziskuje cinizam, sarkazam i otvoreno ruganje prema svemu, a sve kako bi se ostvarila poanta i nasmijalo ljude – teško je uspjeti ako nisi spreman na sve.

Naravno, nije to recept za uspjeh. Nikako. No, činjenica je da gotovo da nema osobe koje se nije u nekom svom periodu života “narugala” uvjerenjima neke druge osobe. Bio to kršćanin koji se smije burkama na plaži, bio to čovjek koji se “sprda” s vegetarijancima. Nema razlike. I to je jedan od razloga zašto jedan od najboljih živućih komičara, Dave Chappelle (odani musliman op.a.), nema religijsku notu u svom stand-up nastupu. Teško je govoriti iz srca, što da bi zaista bilo uvjerljivo i dobro je jedini pravi način, a ne ispasti dvoličan. I on to zna. Zna to većina ljudi, no opet olakotno uzimaju sebi za pravo zamjeriti komičaru koji zaista govori ono što misli. Iako tu nema mržnje, nema ni u tragovima. Iz komičarovog ugla to je čisto ukazanje na apsurdizam onoga što on tako smatra. Još se nije pojavio komičar svjetske klase koji je imao materijal religijske teme, a da je on prikazivao mržnju. Kritiku da, no mržnju ne. Od masovnih silovanja, ratova, pranja novca do oduzimanja ljudskih prava, sve su to teme kojih se komičari vrlo rado prihvaćaju.

 

Nije bitan predmet šale, već njena meta.

Ricky Gervais

 

Komedija je, kao i ljepota, u oku/uhu gledatelja. I, ako gledatelj shvaća osobno, a često su gledatelji takvi, onda zasigurno će mu zasmetati takav ton. Iako se komedijom pomiču granice, razbijaju predrasude, i svijet čini ljepšim mjestom, ona ne mora i ne smije biti mjesto mržnje. I, u svom istinskom smislu ona to ni nije. No, svakako da je mjesto za kritiku svega što je loše, a priznali ili ne, religiozni ili ne, u puno slučajeva, koliko može biti utješna i dobra na osobnoj razini, na globalnoj je religija izuzetno negativna. Barem u nekim segmentima.

Na ovom brdovitom Balkanu, teško je biti iskren i otvoren. I iako imamo čak zavidan broj ateista među domaćim komičarima, i iako neki otvoreno i javno pričaju o tome, rijetko se događa da je materijal s kojim izlaze pred publiku religijskog materijala. Dva su razloga – u katoličkoj državi kakva jesmo, nema publike koja bi bila na održivoj razini kroz duže vrijeme; i komičar je primoran prilagoditi materijal publici. Nije to krivnja publike, svi imamo preferirane teme, vlastiti smisao za humor, no ljudi će se prije nasmijati vicu u kojem pas umire, jer su svjesni smrti, iako možda imaju ljubimca, nego samom sebi u vidu da se ismijava njihovo uvjerenje, njihovo pravo da vjeruju da ovo nije kraj, i u krajnjem shvaćanju nekih – ismijavanje njihovoj gluposti. Mijenja se i to polagano, profilira se i publika za njih, no još dugo vremena će proći dok takav tip humora, u nekoj većoj mjeri od par minuta po nastupu, postane održiv. S razlogom komičari ne izvode to – od nečega se mora živjeti.

Velik je broj komičara koji kritiziraju religiju, a ponekad i uvjerenje, od čega je manji broj religiozan. Možda je dobar primjer Bill Burr kao najbolji primjer potonjih. Puno veći broj je ostalih, otvorenih ateista koji se bave njenom ostavštinom, poput Anthony Jeselnika, Bill Hicksa, Jimmy Carra, Eddie Izzarda, Sarah Silverman, Mark Normanda, Patton Oswalda, Bill Mahera... No evo samo nekoliko primjera, informacije radi, kao dokaz da ako ne shvatiš osobno, religija može biti tema koja je izuzetno humoristična.

Jedan od najgorljivijih ateista stare generacije bio je legendarni Dave Allen. Genijalac u pričanju priča i viceva. Njegove metafore, opisi i dijalozi, savršeno prikazuju njegov ugao onoga što je on smatrao da je apsolutno besmisleno u religijskom životu. Njegova “sreća” u nesreći je bila da je, iako Irac, nastupao u progresivnoj Engleskoj čak i tu doba, kakvih 20-ak godina nakon što su legendarni Monthy Pythonovci razbili led u prikazivanju religije kroz satiru.

 

Prije nešto više od 3 godine, još jedan velikan stand-up komedije, dobio je napokon svoju ulicu u svom rodnom gradu. Riječ je, naravno, o velikom George Carlinu. No, iako je prvotni plan bio da “njegova” ulica bude ona u kojoj je živio, gdje je išao u školu i gdje je odrastao, pod pritiskom crkve koja se nalazi u njoj, dodijeljena mu je ulica tek par sto metara dalje. Nelogično i neprimjereno, pa čak i vrijeđajuće. No s obzirom na njegovo otvoreno protivljenje bilo kakvoj religiji, a najčešće onoj njemu najbližoj, religiji crkve udaljene tek dvjestotinjak metara od svoga stana, otpor ni ne čudi. Carlin, kako je i javno govorio, nikoga nije mrzio, ali nikoga nije štedio kritike ako je smatrao da je taj kritiku zaslužio. A religija ju je, po njegovom mišljenju, itekako zaslužila.

 

Moderni “ratnik” protiv religije, često na meti raznoraznih desničara i konzervativnih vjernika, je Ricky Gervais. Njegov stil komedije, sarkazam i imaginacija kojom dokazuje apsurdnost u pričama koje njega “smetaju” je apsolutno genijalan. I iako je u trenucima na rubu krajnje crnog humora, on genijalno opisuje poantu onoga što želi reći. Nepotrebno je govoriti da količina mržnje od strane ljudi koji su se našli uvrijeđeni njegovim performansom, je ogromna. Iako je često razapinjan radi bezrezervne kritike drugih, on radi isto što i svi mi u svakodnevnom životu. Kritizira ono s čime se ne slaže.

 

Jedan od najvećih liberala, i svakako pobornik toga da smo svi jednaki, je Jim Jefferies. Jim ima doslovno desetke i desetke minuta materijala na temu religije, od izmišljenih premisa o Bogu koji je došao na party, preko toga kako dolazi na nebo, do analogije vlaka kako bi prikazao kroz nju svoju kritiku društva. U kojem god segmentu, Jim kristalno jasno dočarava poantu svoje priče – religija je ono što nas koči. Zaista jedan od krajnje originalnih i izuzetno humorističnih načina da se tema obradi.

 

U samom vrhu kritičara, posebice katoličke religije, je Tim Minchin. Australski komičar čiji stil komedije zasigurno ne odgovara mnogim ljudima, ipak živi po moralnim načelima. Tako, prije nego je protiv poznatog skrivatelja pedofila u katoličkoj crkvi, dignuta i službeno optužnica, on skladao i izveo pjesmu od koje sav profit ide u humanitarne svrhe za žrtve monstruma koje je kardinal Pell skrivao. To nije niti preuveličavanje, to je jednostavno činjenica, na koju su naravno – prosvjedovali ekstremni katolici, ili bolje rečeno profesionalni dvoličnici. Za to nema druge riječi, nema drugog opisa, to je doslovno tako. Žalosno, i svakako opravdan razlog za izrugivanje, bez obzira na nečije religijsko stajalište i uvjerenje.
Tim također ima cijeli niz pjesama i segmenata koji su religijske tematike, i jedan je od najomraženijih ljudi od strane ekstremista. S druge strane, u sekularnim zemljama je i više nego poželjan gost. Doduše, njegov stil nekada ide toliko u krajnost, iako iskren iz kuta iz kojeg ga on predstavlja, da je zaista lik na kojeg se treba naviknuti.

 

Apsurd religije i života možda najbolje prikazuje pjesma Bo Burnhama. Izuzetno smiješna, a opet perfektno vezana uz poantu koju donosi, dolazi od komičara koji ne vodi “rat”, niti je otvoreno ireligiozan, no opet savršeno opisuje jako veliki broj problema s kojima se gore navedeni komičari “bore”. Ako je od srca, nije važno jesi li religiozan ili ne. Nitko od njih nije protiv ljudi, no svi su protiv diskriminacije koje neizbježno dolaze uz određeno shvaćanje raznoraznih tisućljetnih skripti.

 

 

Facebook Comments

About Hrvoje Gašparević

Hrvoje Gašparević
Dobitnik je jedne prve nagrade za kratku priču ali i nekoliko pozitivnih ocjena iz zadaćnica tokom svog skromnog školovanja. U životne uspjehe, uz navedeno, ubraja i retweet Rickya Gervaisa - dva puta(!), upoznavanje s Jim Jefferiesom i onaj jedan dan kad je stvarno, hešteg majkemi, otišao na kavu i nije se napio. Stand-up prati od početka milenija i iako nereligiozan nekolicinu komičara smatra hodajućim božanstvima. Živući uzor: Jim Jefferies. R.I.P. uzor: George Carlin. Obožava: komediju Bo Burnhama i Mitch Hedberga.

Pogledajte

Pedja Bajović: Stari lisac domaće scene

    Kao i većina pionira naše comedy scene, Pedja je prestao nastupe brojati u …

X