Naslovna / Kolumne / Iz drugog kuta / Dnevnik jednog openmajkovca

Dnevnik jednog openmajkovca

FOTO: Montaža standup.hr

 

Mali intro

Bok! Moje ime je Leon i ja sam open majkovac iz Zagreba. Želim prenijeti dostupnost stand-upa svima koji su imalo znatiželjni i koji bi se htjeli okušati ispred mikrofona. Ako ovo čitate, onda Vas bar na nekoj razini zanima nastupanje pred publikom i razmišljate o isprobavanju stand-up komedije, a onda je i moguće da će Vam moje minimalno iskustvo biti od pomoći.

Od početnika za početnika

Budući da sam početnik, baš zato sam htio napisati sve ovo. Da ljudi koje zanima stand-up mogu dobiti uvid od nekoga tko je zelen da zeleniji ne može biti. Imam osjećaj da kada bi netko iskusan pisao ovo, ne bi bilo blisko ljudima koji još nisu niti jednom stali na pozornicu. Nastupam tek nekoliko mjeseci i mislim da mogu otprilike prenijeti kako to sve izgleda u početku.

Dugo prije svog prvog nastupa sam religiozno gledao stand-up najdražih komičara i slušao ljude kako pričaju o tom poslu. Iako ima ljudi koji su se popeli na pozornicu naslijepo, preporučujem da pogledate bar nekoliko klipova nekih malo boljih komičara da dobijete ideju kako to izgleda. Osim nekih velikih imena kao što su Louis C.K., Bill Burr, Dave Chapelle itd., pogledajte i neke manje poznate, ali također dobre komičare da vidite raznolikost stilova. Za to je dobar YouTube kanal Laugh Factory, kojeg vodi istoimeni klub. U teoriji je jednostavno: popnete se na pozornicu i pričate smiješne stvari. U praksi i nije baš. Pričanje gluposti pred grupom prijatelja je vrlo različito od pričanja na pozornici pod svjetlom pred strancima, stoga preporučujem nekakvu vrstu pripreme prije nastupa. Zapišite par natuknica o čemu biste voljeli pričati ili čak od riječi do riječi. Popnite se gore s nekakvim planom, makar on bio minimalan. Nekoliko stvari koje apsolutno morate izbjegavati su pričanje viceva, bespotrebno vrijeđanje/govor mržnje, a iznad svega nemojte krasti fore. Ako Vas netko upamti kao kradljivca materijala, teško da ćete daleko stići.

Ako želite neku literaturu i teoriju o stand-up komediji, internet je plodno mjesto u tom pogledu kao i za većinu stvari danas. Od videa savjetujem video Stand-Up 101: The Fundamentalsna YouTubeu koji jako dobro pokrije neke osnove i sadrži mnoštvo korisnih savjeta. Iako je malo duži, vrijedi pogledati i zapisati par stvari. Od knjiga mogu preporučiti dvodijelnu „Killer Stand-Up Comedy System“ koju je napisao komičar Steve Roy. U njoj se nalazi dosta mudrih misli u vezi stava na pozornici i čak poneki dobar trik koji može pomoći pri smišljanju materijala. Također razmislite o tome da odete na radionicu stand-upa koju povremeno drži poznata komičarka Marina Orsag.

Naravno da nikakav video niti knjiga ne može zamijeniti vrijeme provedeno s mikrofonom u ruci pred publikom, ali možda mogu usmjeriti tok misli i postaviti neke temelje. Iskustvo se jedino može steći redovitim nastupanjem i na to stavljam poseban naglasak. NASTUPAJTE! Al’ stvarno. Svakim nastupom dobivate novo iskustvo koje onda možete primijeniti na sljedeći.

O dovikivanju iz publike neću puno pisati, ali znajte da hecklera skoro pa i nema na našoj razini. Ako se slučajno neki nađe, dobro razmislite kako pristupiti situaciji. Te stvari lako mogu krenuti u oba smjera. Razni komičari imaju razne savjete, preporučujem da ignorirate što više možete osim ako smislite jako dobar comeback. Uglavnom će prestati ako im ne date pažnju koju žele, ali ako se odlučite suočiti s njima, pažljivo birajte riječi i probajte zadržati publiku na svojoj strani jer nekada komičari hecklera prekomjereno vrijeđaju i time se otuđe od publike, a to je jedna od najgorih mogućih stvari, pogotovo za nas početnike.

Open mic night (level 1)

Svaki komičar je jednom imao prvi nastup i taj nastup je bio na nekom open micu (čitaj: oupen majku). Open mic night ili večer otvorenog mikrofona je prilika za svakoga da se popne na pozornicu i priča što god želi u svojih 5-10 minuta. Kod nas je većina open micova u Zagrebu, tako da je poželjno biti Zagrepčanin/ka ili bar živjeti u blizini naše metropole. Dovoljno je potražiti na internetu „open mic Zagreb“ ili koji god grad Vas zanima i dobit ćete uvid u mogućnosti.

Najčešći zagrebački open mic je onaj u sklopu Studija Smijeha. Pišem „u sklopu“ jer nije uvijek u samom klubu. Iako je većinom unutar samog Studija, ponekad bude u nekom drugom prostoru(npr. Hangout bar, KC Mesnička…). Održava se svakog ponedjeljka u 20:30 pod vodstvom Gorana Vinčića. Prva tri ponedjeljka u mjesecu su kvalifikacije za finale, a zadnji ponedjeljak je finale, na kojem nastupa 5 komičara kojih se dokazalo prethodna tri ponedjeljka. Publika odlučuje pobjednika svaki put, a pobjednik finala ima priliku cijeli idući mjesec nastupati s rezidentima Studija Smijeha četvrtkom na „Novom tekstu“, večeri na kojoj rezidenti predstavljaju novi materijal.

Lajnap je svojevremeno organizirao open mic u Kino Griču na kojem je uvijek odlična atmosfera zahvaljujući uvijek toploj publici i kvalitetnim komičarima.

Ostali „neovisni“ open micovi uključuju onaj u Vintage Industrial baru pod organizacijom mlade komičarke Sare Smojver, u kojem se uvijek odazove jako velik broj ljudi i komičara zbog ugodne atmosfere. Jako dobra prilika za početnika da vidi kako je to nastupati pred većom publikom.  Također se održavaju u Vinyl baru i Pločniku, manjim mjestima s manjom publikom, ali u jednako vedroj, malo intimnijoj atmosferi.

Izvan Zagreba se ponekad može naći open micova u nekim od većih gradova. U Splitu ga organizira splitska grana Studija Smijeha, u Osijeku se odvija pod organizacijom STAND lega Up, u Rijeci je organizator Stand Up Fiume, a u Puli ga vodi Vidmarijo Rašić u klubu Kotač.

Open micovi su odlična prilika za upoznavanje drugih amatera komičara, ali i profesionalaca koji se nerijetko pojave i druže. Također su korisni za razmjenu iskustava, savjeta i mišljenja, a i za informiranje o našoj rastućoj stand-up sceni.

Moj prvi put (hihi)

Mislim si, ako podijelim svoje iskustvo i ljudi shvate koliko to zapravo nije strašno, možda se netko i odluči probati. Jako se dobro sjećam svog prvog puta jer je bio tek prije nekoliko mjeseci. Ovo jako zvuči kao da pričam o seksu. Ne pričam.

Bio je to ponedjeljak, zimski po kalendaru, ali ne i po vremenu. Osmi dan siječnja ove godine, dan kada sam napokon skupio dovoljno hrabrosti da odem i nastupim na open micu u Studiju Smijeha. Večer ili dvije prije toga sam se na fejsu javio voditelju Goranu Vinčiću da želim nastupati i on me zapisao. Čak i da sam se predomislio nakon toga, ne bih mogao odustati jer sam papak i bilo bi me sram javiti se da ipak neću. Nagledao sam se poštene količine stand-upa pa sam mislio da znam što me čeka. Spremio sam neke male priče i dogodovštine, neke istinite, a neke izmišljene, za koje sam mislio da će nasmijati ljude i da ću ja otići doma nasmiješen i pršteći od veselja. To mi je bila najgora pogreška: išao sam s očekivanjima. Nisam trebao. Stvarno nisam trebao. Pozvao sam jednog prijatelja da me snimi u slučaju da mi ovo bude jedini put pa se odlučim za par godina smijati videu toga na predavanju nekog faksa na koji me majka natjerala. Došao sam tamo i dočekao me Goran. Bio je mali nesporazum jer se na fejsu zovem Noel, a u lajfu se zovem Leon, ali bar me Goran zbog toga ima s čime najavljivati do kraja života. Otišao sam u backstage (pušiona u Studiju) i sjeo s ostalim open majkovcima. Popričao sam malo s njima o tome kako je biti na pozornici, a onda je došao Goran i pomoću drevne tehnike izvlačenja papirića odredio redoslijed nastupanja. Ja sam bio drugi.

„Fak. Ja ovo ne mogu. Idem ja doma. U stvari, ajde probat ću. Kog boli k.“

Sad je bilo stvarno, to se događalo, nije bila daleka zamisao kao prije godinu dana (yup, trebala mi je cijela godina da skupim muda). Izašao sam iz pušione i sjeo sa svojim kamermanom i još jednim prijateljem pa ponavljao fore s mobitela. Prvi je završio i sad sam ja bio najavljivan.

„…na pozornicu dolazi: LEON!“

Popeo sam se i uzeo mikrofon. Reflektor mi je išao u oči i stvorio more crnila tamo gdje je bila publika. Odmah sam krenuo u priču. Čim sam rekao prvu riječ, znao sam da ovo mogu. Sva trema je nestala u sekundi, a bilo je jako puno treme. Gledao sam u tamu i pričao gluposti. Neke fore su prošle, većina nije, a jedna na koju sam bio ponosan i očekivao da će proći(i dan danas mi je smiješna) s kojom sam zatvorio je bila najgora, ali tih par hahaova od publike su bili kao droga. Htio sam još. Kad sam sišao i sjeo na svoje mjesto, adrenalin mi je bio viši nego ikada. Odgledao sam ostatak programa, ali nisam bio prisutan umom. Razmišljao sam o svom nastupu. Gdje sam pogriješio, što sam zaboravio? Na kraju sam se pozdravio s Goranom i otišao kući. Na putu do doma se adrenalin spustio i onda sam shvatio: bio sam očajan. Tih par hahaova je bilo puno slabije nego što mi se činilo dok sam nastupao. Došao sam kući tužan i obeshrabren. Dugo nisam znao što ću sa sobom… pa sam se opet prijavio.

Drugi pokušaj

Između prva dva puta je prošlo nešto manje od mjesec dana, zbog mog nećkanja, spremanja materijala i sličnog. Kad sam napokon opet otišao, išao sam bez pratnje, sam samcat. Ovoga puta nije bilo u Studiju Smijeha nego u Hangout baru, prostoru daleko manjem od onoga gdje sam nastupao prije mjesec dana i u mnogo intimnijoj atmosferi. S pozornice se mogao vidjeti svatko iz publike i možda je to zašto je drugi put prošao puno bolje od prvog. Došao sam tamo puno ranije kako bih upamtio sve što želim reći tijekom nastupa, jer je to često najteže. Opet smo izvukli redoslijed, ali se ne sjećam koji sam bio. Ovoga puta sam bio spremniji i hrabriji. Popeo sam se na malu pozornicu i uzeo bežični mikrofon pa krenuo pričati. Imao sam dosta novih stvari pa sam bio nesiguran u njih, ali su neke čak dobro prošle. Još mi je neugodnosti učinilo da neke fore koje su prošle prvi puta sada nisu bile toliko dobro primljene, no taj drugi nastup mi je bio uspjeh. Nakon toga su mi čak prišle dvije djevojke i rekle da sam im bio najbolji, što mi je dalo još više samopouzdanja (fala cure!) i volje da se vratim i nastavim vraćati.

Priložio sam mali video u kojem analiziram i uspoređujem neke stvari iz ova dva nastupa o kojima sam pisao. Svaka publika je drukčija i različito će reagirati na razne fore. Naš je cilj pronaći one stvari koje mogu nasmijati svaku publiku svaki put. Primijetite kako u forama na videu publika prati moje emocije u stopu i kao da čeka moj znak da se krenu smijati. To je jedna od najbitnijih stvari: dati im vremena da se smiju. Tek sam nedavno to počeo uspješno primjenjivati i usporio sam tempo pričanja. Puno je lakše i efikasnije od brzog paljenja kroz materijal.

Završna misao

Nakon ova tri i pol mjeseca ili koliko već, skupio sam oko 30 nastupa i recimo da sam na početku bio na 0%, sada sam negdje na 0.8% kvalitete, što je u mojim očima dobar napredak. Upoznao sam mnogo divnih ljudi i dobio puno kvalitetnih savjeta i uvida, što od profesionalnih komičara, a što od publike. Ako imate i najmanju sumnju u glavi da ovo možda možete, prijavite se. Nemate što izgubiti i u najgorem slučaju imate priču ili video kako se brukate pred hrpom ljudi, a osjećaj je u svakom slučaju neopisiv i stvara ovisnost. Ma prijavite se! To je sve što ću reći. Probajte i saznajte je li to ono nešto. Ono nešto što Vam polazi za rukom. Prijavio sam se prije nekoliko mjeseci i od tada uživam. Dokažite prijateljima da niste smiješni samo kad ste pijani u autu nečijeg tate. Dokažite boljoj polovici da im niste smiješni samo zato što Vas vole. Dokažite sami sebi da fore koje smišljate dok perete zube nisu samo Vama smiješne. Bit će Vam zabavno. Ili neće. Otiđite i vidite sami.

 

Leon Kondres

 

Facebook Comments

About Redakcija standup.hr

Redakcija standup.hr

Pogledajte

Preporuka tjedna: Jim Jefferies – This Is Me Now

  Nije tajna da je Jim Jefferies jedan od trenutno najboljih komičara svijeta. U posljednjih …