Naslovna / Kolumne / Iz drugog kuta / Kako je London postao prijestolnica stand-up komedije

Kako je London postao prijestolnica stand-up komedije

Već i vrapci na grani znaju da naša stand-up scena ne valja k**cu, to je barem svima jasno. (Onima kojima nije jasno, ovo je sarkazam, čisto da se zna) No često se poteže pitanje koja scena je najbolja, gdje je najkvalitetniji stand-up na svijetu? Bez imalo razmišljanja, odgovor, ako ste pravi fan ove umjetnosti, je – u Londonu.

Istina jest da je scena u SAD-u iznimno jaka i globalno najprepoznatljivija. Legende komedije poput George Carlina, Louis C.K.-ja, Chris Rocka, Johhny Carsona, Jay Lena ili Conana O’Briena samo su dio ljudi koji su zaslužni za mega popularizaciju ovog žanra. No, usporedimo li kvalitetu, posebice omjer ljudi/tržišta i broja kvalitetnih komičara, London rastura. (Zamisli neki kick-ass emotikon)

No, krenimo iz početka. Komedija, kao umjetnost, svoje korijene vuče iz antičke Grčke. Iako su prvi pisani satirični tekstovi potekli iz Egipta, u drugom tisućljeću prije nove ere, prava umjetnička satira pojavila se na “daskama” Grčkih kazališta gdje su drevni monologisti, često kroz smijeh, no ne i nužno, ismijavali ondašnje običaje, vlade, ljude… Pojam toliko blizak današnjoj satiri, da se zaista svatko može poistovjetiti s njima. Dugo vremena nakon nije bilo nekog značajnijeg napretka, sve do pojave Shakespeareanske komedije, koja, ruku na srce, i nema nekih većih poveznica s tim pojmom, barem ne s njim kako ga mi danas razumijemo. Ubrzo pojam pretjerivanja u komedijama koje je koristio i sam Shakespeare, za sobom povlači pravi komičarski bum. Kraj devetnaesetog i početak dvadesetog stoljeća, uz pojavu prvih kamera, nova je prekretnica za čuveni slapstick žanr. Vaudeville je iznjedrio mnoge prve comedy mega zvijezde, među njima i čuvenog Charlie Chaplina, između ostalih. Često pretjerivanje i fizička komedija prepuna padova, šamara, nespretnosti, bila je osnova tih godina. Masovna publika, kroz medije televizije, filma i radija, u ranim godinama dvadesetog stoljeća donosi nam i napredak, popularizaciju i jeftine smijehove, ali i prve intelektualne materijale prvih stand-up komičara, i komičara općenito. Lenny Bruce, kao jedan od ikonskih začetnika intelektualnog humora, a nakon njega i Carlin i Pryor, prvi su komičari koji su svoje nastupe plaćali bilo kaznama, otkazima ili tužbama uz opće izopćenje iz društva. Na sreću, pioniri poput njih su otvorili put novim, još hrabrijim “klincima” koji su dodatno utvrdili temelje komedije kakvu danas poznajemo. Od Vaudvillea do kasnih 1950-ih godina, SAD je predvodnik komedije u svijetu.

No, onda se događa nešto predivno u Europi. The Goons Show otvara put britanskoj komediji na radiju. Ubrzo se pojavljuju i ostali, a nedugo nakon i legendarni Monty Pythonovci. Kontroverze ne prestaju, slijede tužbe, prosvjedi, ultra desničari neprestano traže zabrane pojedinih nastupa i nesvjesno još više rade na promociji još uvijek ne toliko popularnih likova u toj novoj vrsti umjetnosti. Iako je to razdoblje bilo iznimno turbulentno, ujedno je i glavni razlog i pokretač stand-up scene u Europi. BBC, kao vodeća producentska kuća naručuje nove epizode, pojavljuju se prvi panel showovi u kojima nastupaju najčešće komičari i kroz humor i satiru komentiraju aktualne događaje. Dolazimo i do prvih kultnih sitcom serija, legendarni Mr. Bean služi se slapstick načinom, no u svojem stand-upu prelazi na satiru kroz likove na pozornici, ili pak kroz genijalnu seriju Crna Guja. Mućke utiru novi put ismijavanjima, a ubrzo nastaju i low budget serije poput Crvenog patuljka ili modernih mockumentary serijala poput Gervaisovog Ureda ili pak Peep Showa Davida Michella.

Utabane staze gazili su mnogi, česte kontroverze praćene su još većom gledanošću i većim novčanim ulaganjem, kao i ekspanzijom novih komičara. Panel showovi danas su najpopularniji među njima. I UK ima svoje verzije u SAD-u popularnih talk showova, poput The Jonathan Ross Showa, ili The Graham Norton Showa, ali paneli i dalje imaju comedy primat na nacionalnim TV kanalima. Mock of The Week Dare O’Brianea, QI danas vođen od urnebesno smiješne Sandi Toksvig, a nekada legendarnog Stephen Frya, 8 Out Of 10 Cats Jimmy Carra (i spin off – Does Countdown, ili pak New World Order Frankie Boylea samo su neki od panela koji imaju višemilijunsku gledanost.

I tu je tajna uspjeha Londonske scene, barem u načelu i ukratko. Deseci milijuna funti uloženih godišnje u emisije u kojima nastupaju komičari, kako bi, u načelu, satirično komentirali današnji svijet. Eksponiranost komičara kroz popularne TV emisije donosi i njima popularnost, a velika potreba za novim komičarima, novim kvalitetnim licima, donosi i potrebu za novim klubovima. Gotovo da nema fana stand-upa koji se našao u Londonu a da nije posjetio kultni The Comedy Store, ili barem neki od iznimno mnogobrojnih i popularnih drugih klubova od kojih je barem 20-ak na najvišoj svjetskoj organizacijskoj razini. SAD ima mnogobrojne comedy klubove, ali razlika u pristupu, i količini komičara koji godišnje uspiju dobiti priliku biti eksponirani kroz njihove talk showove i satirične news emisije je mnogo manja nego u britanskoj prijestolnici, i zbog tog jedinstvenog razloga, i činjenicu da se na njihove TV ekrane prije dospije producirajući materijale i scenarije za samu emisiju nego li za svoje nastupe, je i razlog zašto je kvaliteta u Londonu puno veća. U Panel showu komičar piše materijal za sebe, za svoj nastup i za publiku zbog kojeg je upravo on pozvan, dok u talk showu komičar piše za drugog komičara. Uspjeli su tako neki, poput Louis C.K.-a, Anthony Jeselnika ili Stephen Colberta, no u novije vrijeme, u nedostatku boljega, priliku dobivaju afirmirani strani komičari (Jim Jefferies, Trevor Noah, Samantha Bee, James Corden, Craig Ferguson, John Oliver). U UK, jedini strani prezenter, uz tek pokojeg stranog gosta je Sandi Toksvig, više manje naturalizirana dankinja.

Doduše, nije zanemarivo ni napomenuti, da ogroman broj klubova donosi i ogromnu konkurenciju, a ogroman broj komičara donosi i manju zaradu. SAD je kao tržište, za komičara koji samostalno nastupa i uspijeva doći do TV angažmana, nemjerljivo lukrativniji, no za kvalitetnog komičara koji nije uspio doći do takvog angažmana, UK je obećana zemlja. Vrlo vjerojatno je to i zasluga najvećeg comedy/art festivala na svijetu, Fringe festivala u Edinburghu, na koji se zaista može prijaviti svatko, uz vlastiti poslovni rizik, naravno, i tražiti svoju veliku priliku. Jedan od mnogobrojnih primjera uspjeha, kojeg najvjerojatnije ne bi bilo da se tamo nije pojavio, je Tim Minchin. Iznimno popularni Australac bacio je sve na kocku i prvu veliku priliku našao je nastupom na Fringeu, kao i budućeg menadžera i promotora koji mu je osigurao sve što treba za uspjeh. Naravno, ne uspijevaju svi, ali dobar nastup (ili bolje reći nastupi, jer festival traje 30 dana, a mnogi nastupaju svaki dan na njemu) garantira odličan booking u ostatku godine, ponajviše temeljen na pozitivnim kritikama, nagradama ali i raznim promotorima koji dolaze pogledati koga/što dovesti u svoje klubove. Možda najbolji primjer toga, barem za autora ovog teksta, je mlada komičarka Laura Lexx. Iznimno simpatična, Laura je svojim radom, i nastupom sa svojim Tyrannosaurus Lexx showom 2016. godine pobrala lovorike na Fringeu, te uz nagradu publike, osvojila i srca nekoliko kritičara među kojima su i oni iz The Guardiana. Iako Lexx nikada nije dobila priliku za TV nastupe, rad mlade komičarke i kvaliteta, osigurali su joj da u veljači ove godine je imala potpuno popunjen i bookiran kalendar nastupa za cijelu godinu. Godinu dana unaprijed(!). Pitanje je vremena kada će doći na najviši level i snimiti specijal, pojavljivati se redovito na dalekovidnici, no uz moderne tehnologije, sustavni rad i kvalitetu, UK scena osigurava lagodan život i komičarima iz sjene. I zato, ako ni zbog čega drugoga, ta scena je najjača na svijetu.

S druge strane bare, iznimno talentirana Olivia Grace, također mlada komičarka pred kojom tek stoji cijela karijera, živi od stand-up nastupa. Olivia je bila na natjecanjima, Olivia je nastupala po cijelom SAD-u. Olivia je bila i na Jeff Rossovom Rap Battleu, dva puta. Uz nacionalnu TV, bila je jedan od scenarista na Comedy Centralovom Roastu Rob Lowea. Olivia uz sve to – puni kalendar po dva mjeseca unaprijed. Laura Lexx ga je napunila još u siječnju za cijelu godinu. Paralela između najkvalitetnije comedy scene u Londonu, i njene prve pratilje – scene u New Yorku iz koje dolazi mlada Grace, je iznimno zanimljiva. Naravno, ne znači da je put dvaju komičarki isti, ili bi bio isti, ali kvalitetom nastupa, razvojem, trudom, one su podjednake, jedina razlika je što je u UK, i bez ekspozicije na nacionalnoj televiziji, Lexx uspjela napraviti ono što Grace tek treba.

Široj publici, ali najviše za najveće fanove, dostupni su deseci low budget dokumentaraca o američkoj stand-up sceni, načinu života, opisivanju i prikazivanju trnovitog puta do uspjeha, ili, još češće do tek djelomičnog uspjeha, pa i neuspjeha. Jednostavnim guglanjem se može naći nekoliko kvalitetnih primjera. Još jednostavnijim – primjer dokumentarca, u vlastitoj produkciji, o uspjehu Tim Minchina. Jedina razlika između njih – je geografski položaj. Svi oni imaju određenu kvalitetu, no scena u Britaniji tu kvalitetu nagrađuje. I to se vidi.

Važno je napomenuti da Fringe često iziskuje i traži ono najbolje od komičara. Veliki poslovni rizik, ali i ogromna nagrada za uspjeh, često daje najbolje rezultate. Gotovo da nema svjetskog komičara koji nije nastupao tamo, barem u svojim počecima. Daniel Sloss, za primjer, česti gost na balkanskim pozornicama, svake godine piše novi materijal, u trajanju od jednoga sata, isključivo za premijeru na Fringeu. i tako 10 godina. Za redom. Godinu za godinom. Klinac ima 27 godina, čisto za napomenu. I to se isplatilo. Daniel je snimio ove godine dva specijala u Netflixovoj produkciji. Dva specijala sa 27 godina. To ima tek nekolicina ljudi u povijesti. I gotovo sve zbog Fringea i ponekog nastupa u TV emisijama.

London, kao predvodnik UK scene, dom je nekih od najvećih komičara, od kojih su gotovo svi na ovaj ili onaj način dio njihove televizijske scene, a samo neka od imena koje najtoplije preporučujemo su;

– David Mitchell, njeguje intelektualni i sarkastični humor, parodije i pretjerivanje
– Joe Lycett, uz umjereni i “čisti” humor često opisuje najbanalnije događaje iz svog života
– Sara Pascoe, uz opservacijski humor često potegne i za najčudnijim pričama ikada
– Jimmy Carr, one-liner genijalac, crnjaci su mu specijalnost
– Michael McIntyre, Seindfeldovski pristup, puno gimike i čisti nastup glavni je highlight najpopularnijeg komičara UK
– Sarah Millican, genijalni polu-šok humor temeljen na vlastitim iskustvima
– Sean Lock, panelist uz zanimljiv i relativno čist opservacijski intelektualni humor pun sarkazma
– Russell Brand, ljevičarski i nametljivi lijevo orijentirani humor uz ponekima iritantni glas i mimiku
– Russell Howard, opservacijski humor na temelju novih vijesti i tema, obiteljski humor, iznimno pokretan na pozornici
– Jo Brand, legendarna baka, bivša medicinska sestra odlično pliva u opservacijskoj komediji
– Lee Mack, sarkazam i pretjerivanje u izmišljenim pričama glavno su mu oruđe
– James Acaster, opservacija i čudan delivery, ponekad Andy Kaufmanovski humor
– Milton Jones, one-liner deadpan stručnjak, čudan lik ali za fanove genijalac
– Jason Manford, “čistunac” s temama običnog čovjeka
– Jack Whitehall, pop kultura i teme za “klince” no je čime se najviše bavi
– Josh Widdicombe, standardni životne teme uz poneko samoomalovažavanje
– Hugh Dennis, jednom riječju – impresionist
– David Baddiel, intelektualni obiteljski humor
– Bill Bailey, muzički nastupi, sarkazam i ironija
– Eddie Izzard, trans humor, neobične obične teme
– Ricky Gervais, opservacijski humor, ljudska prava, životinjska prava, religija i glupi ljudi
– Noel Fielding, super simpatični Noel njeguje nerealne premise, muzičku komediju i crni humor
– Richard Ayoade, čisti geek humor, i genijalan je
– Alan Carr, opservacijski flambojantni humor
– Jon Richardson, čisti akt opservacijskog i obiteljskog humora
– Micky Flanagan, lik na kojeg se treba naviknuti ali za fanove genijalac, inspiraciju crpi iz trenutnih događanja
– Joe Willkinson, nepovezani Kaufmanovski humor, za njegove fanove je genijalac
– Miranda Hart, humor kroz likove na pozornici
– Sue Perkins, satirično ironični humor prošaran intelektualnim forama
– Holly Walsh, majstorica je scenarija, njeguje alternativnu komediju
– Romesh Ranganathan, cinični intelktualni humor

– Frankie Boyle (SCO), najcrnji komičar na svijetu, iznimno težak naglasak, često politički materijal sa jakim poantama
– Sandi Toksvig (DAN), intelektualka koja poteže razne teme ravnopravnosti, ali nije strana ni intelektualnom šok humoru
– Aisling Bea (IRL), tipično ženske teme, često paralelne s domovinom Irskom
– Katherine Ryan (CAN), pop kultura i poneki šok osnova su njenog nastupa uz muško ženske odnose
– Daniel Sloss (SCO), liberalni humor uz stroytelling i jake poante povezane call backom
– Billy Connolly (SCO), ponekad crn, često uz poantu i viceve te široki spektar tema
– Rob Brydon (WEL), čist humor uz poneku “namjerno” lošu imitaciju
– Rhod Gilbert (WEL), humor mu potječe iz vlastitog života i fikcije
– Kevin Bridges (SCO), sjevernjački provokativan

 

Facebook Comments

About Hrvoje Gašparević

Hrvoje Gašparević
Dobitnik je jedne prve nagrade za kratku priču ali i nekoliko pozitivnih ocjena iz zadaćnica tokom svog skromnog školovanja. U životne uspjehe, uz navedeno, ubraja i retweet Rickya Gervaisa - dva puta(!), upoznavanje s Jim Jefferiesom i onaj jedan dan kad je stvarno, hešteg majkemi, otišao na kavu i nije se napio. Stand-up prati od početka milenija i iako nereligiozan nekolicinu komičara smatra hodajućim božanstvima. Živući uzor: Jim Jefferies. R.I.P. uzor: George Carlin. Obožava: komediju Bo Burnhama i Mitch Hedberga.

Pogledajte

Dnevnik jednog openmajkovca

  Mali intro Bok! Moje ime je Leon i ja sam open majkovac iz Zagreba. …