Naslovna / Kolumne / Iz drugog kuta / Iz Drugog Kuta: Festival Istočne Europe by Miranda Lončar

Iz Drugog Kuta: Festival Istočne Europe by Miranda Lončar

FOTO: Guardian

 

Vikend na londonskom Festivalu stand-up komedije Istočne Europe

Bila, vidjela, uživala

 

Komičari Radu Isac i Viktor Patrascan, odlučili su prije par mjeseci pokrenuti Festival stand-up komedije na kojem bi se predstavili izvođači iz Istočne Europe, a koji je u svojoj prvoj ediciji okupio komičare čak 15 zemalja. Radu i Viktor su Rumunji koji već par godina žive i bave se, dosta uspješno, stand-up komedijom, bilo da imaju nastupe na rumunjskom za dijasporu, ili nastupe na londonskoj stand-up sceni na engleskom. S naglaskom, naravno.

Radu mi priča kako je to što je stranac u Londonu postalo obvezna tema njegovih nastupa. Inače mi ne smeta to što imam naglasak – govori mi dok sjedimo u The Museum of Comedy gdje se održava zajednički show ekipe iz Estonije, Mađarske, Poljske, Slovačke, Rumunjske, Hrvatske i BiH – ali činjenica da svaki nastup moram započeti objašnjavajući zašto tako govorim, tko sam i odakle sam, postala mi je zamarajuća. Ograničava me na neki način. Zato mi je sada cilj imati tako moćan set da publika nema vremena zapitati se odakle je taj naglasak. Good luck Radu, mislim si. Ja već deset godina u Zagrebu svaki nastup otvaram s „Ja, Hercegovka“, iako bi normalnije bilo da otvaram s „Ja i moje male sise“, jer mi je ovo drugo puno bliže srcu. Doslovno.

English Speaking Comedy Borsch je naziv četiri festivalske večeri u kojima su se desetominutnim nastupima na engleskom predstavili svi učesnici Festivala. Nažalost, odgledala sam samo ovaj na kojem sam i sama nastupala. Prije svega, postavilo se pitanje engleskog jezika, jer osim Mađara i Poljakinje, koji su skoro pa izvorni govornici engleskog, svi ostali su imali svoju malu borbu s jezikom. Kod nekih je jezik pobijedio, i komediju upropastio, ali većina je uspjela sprijateljiti manjkavi engleski sa svojom komedijom. Najbolji je bio Ari Matti Mustonen, Estonac. Privatno puca od samopouzdanja na onaj neugodni mladenački, muški način. Privatno, ti si se možda upravo vratila s Jupitera, ali on je nešto čitao o Jupiteru, pa prema tome, razgovor vodi on, da tebi ne ostavi priliku ni da koji zarez ubaciš. Antipatičan lik. Ali, veliko ALI, Ari je na pozornici rasturio. Za svoj desetominutni set odabrao je priču o tome kako ga psi mrze i pet puta su ga ugrizli. Ovako rečeno ne zvuči za puknut od smijeha, a ipak – crkavali smo. Poslije sam doznala da je ovaj mladi Estonac prošlo ljeto gostovao u Studiju Smijeha u Zagrebu. Kaže da je bilo samo 12 ljudi u publici i da su bili loši. Naravno Ari, samo sve svali na publiku.

Uz Rumunje i Moldavce, Estonci su bili najzastupljeniji na festivalu što je prilično impresivno imajući u vidu da samo milijun i pol ljudi govori estonski. Louis Zezeran, Australac koji se preselio u Estoniju i menadžer je svim estonskim komičarima, alfa i omega tamošnje scene, objašnjava mi da razlog zašto je stand-up komedija postala profesija za njih desetak leži u posvećenosti gažama za firme. Svaki tjedan imamo barem pet, šest corporate gaža, a od deset takvih angažmana možda jedan bude malo lošiji. Ništa strašno. Caka je u tome da prije svake dogovorene gaže jedna studentica koju smo zaposlili ode u firmu i na lokaciju na kojoj trebamo nastupati kako bi im objasnila što će se događati i osigurala postojanje minimalnih uvjeti za stand-up komediju, objašnjava Louis. Ipak priznaje da se tu i tamo znaju zalomiti i loše gaže, komičari se vrate poljuljanog samopouzdanja, ali ništa tako strašno da već kad im idući put mahne snopom korporativne love, ne bi živnuli i odcvrkutali još malo poslovne komedije.

Posebno slatko iznenađenje Festivala bio je posjet Steve Bennetta jednoj od Borsch večeri. Naime, Steve Bennett je osnivač Chortle-a i uopće najcjenjeniji stand-up kritičar. U Velikoj Britaniji, vrijediš onoliko koliko Steve kaže da vrijediš. Možda i nije zgodno da jedan čovjek ima toliku moć, ali činjenica je da je njegov utjecaj ogroman, a dosje besprijekoran. Komičari strahuju od njega, publika mu vjeruje. Na kraju rečenice možete pronaći link s njegovom kritikom showa koji je pogledao, a dodatna zanimljivost je da kritika uključuje i nastupe dva komičara koje i hrvatska publika dobro poznaje, Tina Vodopivca iz Slovenije i Nikole Silića iz Srbije.

Organizatori su za nas pripremili i jednu malu sesiju za razmijene iskustava. Najzanimljivija mi je bila jedna londonska producentica koja je uletjela u dvoranu i zavapila: „Hitno mi trebaju poljski komičari. Đe da nađem Poljake? Đe su poljski komičari?“ Izgledalo je kao da joj treba prva pomoć. Pola nas je diglo ruku da smo Poljaci. Kontam, ako mogu biti Hercegovka u Zagrebu, zakaj ne bih mogla biti i Poljakinja u Londonu, sigurno je manje strašno (n.b. Englezi tako vole Poljake da su specijalno u ime te ljubavi i Brexit izglasali). Vlad, Makedonac koji se preselio na Maltu, nam je ispričao kako je Crkva najveći vlasnik nekretnina na Malti, slijedom toga i većine stand-up lokala, te zbog određenih stavki u ugovorima o najmu komičari ne smiju govoriti protiv Boga u svojim nastupima. Neki su to nazvali cenzurom, meni je to baš cool. Toliko izdrkavanja na Crkvu na našim večerima stand-up komedije – ne uzimajući sebe kao iznimku, dapače – mi je postalo klišej. Nikola Silić je govorio kako je u Srbiji. Posebno se osvrnuo na problem najma općinskih kazališnih i omladinskih dvorana koje su pod kontrolom lokalnih političara, a oni njima raspolažu netransparentno. Mađari koji su gostovali na festivalu su predstavnici mlađe generacije, ljute na stariju generaciju mađarskih komičara jer drže monopol i ne daju nikome novom ni primirisat u najveći stand-up klub, na televiziju i slično. U ime Hrvatske i BiH, ja sam rekla: Haj bježite, moj show „Pipkanje je odgovor“ počinje u ovoj dvorani za 5 minuta.

Dakle, pored tih zajedničkih večeri na engleskom, svaki komičar je sebi odabrao dvoranu za nastup na materinskom jeziku. Pošto dvorane koštaju, svatko je za sebe trebao prosuditi koliko publike može očekivati i na osnovu toga rezervirati dvoranu. Cjelokupan financijski rizik je na komičaru, a ne na Festivalu, zarada također. Imala sam sreću da sam pronašla odličnog promotora, Boba Perišića i samouvjereno bukirala dvoranu Bill Murray na Islingtonu čiji je kapacitet 80 mjesta, a na show je u konačnici došlo 60-ak ljudi.  Bilo je super i to je sve što ja, Miranda Lončar, umijem reći, jer – bilo je super. U suprotnom, sve bih natenane opisala. Londonska publika je divna. Podsjeća me na daruvarsku, usorsku, getenburšku i mnoge druge; podsjeća me na gostovanja u svim onim mjestima ovdje i u inozemstvu gdje ljudi nemaju često priliku otići na događaje ovog tipa na materinskom jeziku, pa budu vesela i zagrijana publika od samog početka. Jedino po čemu znaš da si u engleskom velegradu, a ne kod kuće je dupkom popunjen prvi red. Onaj prvi red koji je kod nas najčešće prazan. Mnogi su mi rekli  da svrate i do Zagreba, i već su najavili i dolaske u Studio Smijeha.

Sve u svemu, bio je to bajkovit vikend. Festivalu želim dug život, pamtim sve, svega se sjećam…

Ali zašto da krijem, vrhunac mog londonskog vikenda zbio se u jednoj trgovini:

Kupila sam cipele. Divne su!

 

p.s. putopis by Mirnada Lončar 😉

 

Facebook Comments

About Redakcija standup.hr

Redakcija standup.hr

Pogledajte

Preporuka: Tomislav Primorac @Studio smijeha

    Mlada nada Studija smijeha Split opet je u Zagrebu, a samim time i …