Naslovna / Kolumne / Iz drugog kuta / George Carlin u svijetu moderne stand-up komedije

George Carlin u svijetu moderne stand-up komedije

FOTO: Montaža Standup.hr

 

Povodom desete obljetnice smrti jednog od najvećih, napravili smo mali Uvod u život George Carlina. Danas pak, u nekom potpuno drugačijem tonu, predstavljamo vam što bi bilo da je veliki George počeo karijeru u novom, modernom dobu stand-up komedije. Pa, krenimo redom.

 

Neupitna je kvaliteta, humor, i govorna moć Carlina na pozornici, i van nje. No, bi li se on sam snašao u dobu kad komičari nastaju na reality showovima, kad je utjecaj medija, društvenih mreža i financijskog zaleđa iza pojedinca barem jednako važno kao i sami talent? Bi. Zasigurno bi. Doduše, teško je zamisliti samog Carlina kako korača na pozornicu nekog America’s Got Talent showa, ili nekog sličnog tomu, i kreće s pričom o abortusu. No, jednako je važno napomenuti, a spominjali smo to već u gore spomenutom članku, da je Carlin i počeo karijeru kao radio voditelj/DJ. Iako će mnogi reći da je nekada bilo lakše ili teže, njegov put neodoljivo podsjeća na današnje komičare i njihovu borbu od trnja do zvijezda. Mediji su odigrali veliku, usudio bih se reći i najbitniju ulogu u stvaranju zvijezde zvane George Carlin. Od prvog radio talk showa, do HBO-a, dopirao je do masa, kako preko dasaka pozornice, tako i preko njihovih medijskih kanala.

Gotovo je nemoguće danas zamisliti uspjeh bez tih istih medija. Ekspozicija na nacionalnim frekvencijama, ili barem, u moderno doba, preko internet kanala, osnova je uspjeha. Uspjeli su tako, barem na ovim područjima, Ivan Šarić, ili pak još davnih dana, Zlatan Zuhrić Zuhra, ili pak Željko Pervan, a sa susjedne nam strane Dunava, prvu ekspoziciju za daljnji uspjeh preko reality showa ostvario je, usudio bih se reći, genijalni Srđan Dinčić.

Pa, što čini onda razliku između kakve starlete  koja je uspjela na isti način poput Soraje, Ave Karabatić, ili tko god da je njihova moderna verzija, i comedy zvijezde? Kvaliteta. Originalnost i kvaliteta. To je odgovor. Možda se danas nekima humor Željka Pervana i ne sviđa, primjera radi, ali u doba kad je izašao Serbus Zagreb video spot, kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, to je bio ozbiljan humoristični pothvat, koji je, kasnijih godina ispran ponavljanjima i više-manje dosadnim i predvidljivim forama. No, bio je to spot koji je bio viralan prije nego što se znalo što je viralno, nešto poput, u moderno doba, Šarićevog spota Hire Me Jon Stewart. Upravo to, uvod je u poantu da je Carlin preteča svih takvih kasnijih pokušaja, svojim Seven Words You Can Never Say On Television.

Važno je reći da Carlin nije prvi upotrijebio tu rutinu, niti je izmislio te riječi. Njegova rutina o 7 riječi, reakcija je na Lenny Brucea i njegovu rutinu (9 riječi, 7 koje je Carlin preuzeo, plus ass i balls), te, u njegovoj maniri, protest licemjerju SAD-a. Kako Bruce 1966., tako i Carlin 1972., u godini premijere svoj albuma Class Clown na kojem prvi puta izvodi tu rutinu, i jedan i drugi bili su uhićeni zbog remećenja javnog reda i mira, i neprikladnog izražavanja. No kako je Carlin uspio, rekao bih, postati viralan, a Bruce nije? Carlin je završio u medijima. Istim onim medijima koji mogu stvoriti, ali i uništiti karijeru. Ako se podsjetimo na prošli članak, i uvod u kojem spominjemo da je ovo doba kada je Carlin nanovo izmislio sam sebe, preporodio se u komičarkom smislu, i postao ono što jest, od zabavljača uštogljenih masa po lasvegaškim dvoranama, u pravog i istinskog komičara u omanjim klubovima – ovo je potez starlete. Reality zvijezde koja traži provokacijom svoje mjesto pod suncem. I uspijeva. Namjerno ili nenamjerno, izaziva masovne reakcije i dospijeva na sve naslovnice novina, pa čak i do Vrhovnog Suda nakon što je ekvivalent lokalne Željke Markić, u obliku američkog pastora, čuo tu rutinu na radiju (koja je s razlogom oduševila ljude i postala hit) te podnio žalbu protiv javnog objavljivanja spomenutog materijala, radi neprimjerenog vokabulara. Stotine naslovnica i članaka učinile su svoje – Carlin je (službeno) postao starleta. U doslovnom smislu te riječi. Put od starlete do zvijezde je dug, i jedino dokučiv marljivim radom i kvalitetom, no i do njega će doći.
Pogledom godinama u nazad, iako je sam Carlin rekao da nije očekivao takvu reakciju, teško je zamisliti da nije znao što radi. Zaista je teško smatrati da osoba njegovog intelekta, okružena s dva genijalna menadžera, nije ovo planski napravila. I zato, s te strane, Carlin bi zasigurno našao način da se “probije” i u ovom modernom, puno intenzivnijem i masi dostupnijem svijetu komedije. Ako je mogao gotovo pa izmisliti način do uspjeha (što mu je bio i plan, a što smo također spominjali, jer je put do uspjeha vidio jedino preko medija i tako je počeo) onda, zasigurno bi ga pronašao i sada.

 

No, bez obzira na njegovu genijalnost, bi li njegov materijal, s današnje strane pogleda na komediju, bio jednako kvalitetan? Apsolutno neupitno je da bi setovi poput Religion Is Bullshit, ili pak otvaranja specijala o ljudima koji su protiv abortusa (Abortion; 1996), bili apsolutni hit i danas, kao što i dalje jesu, kako su bili i onda, no – ima li Carlin materijala koji je manje kvalitetan, ili još bolje – nekvalitetan? Ukratko rečeno, ima. Svatko ima. Dapače, bilo bi čudo da komičar kvalitete kao on, i koji je proizveo toliko toga, da nema lošijeg, ili vrlo loših nastupa, ili barem segmenata u nastupima. Doduše, za razliku od mnogih komičara današnjice, on je sazrijevao neprestano, i kako je više producirao, tako je i kvaliteta rasla, ili u najmanju ruku ostajala na vrlo visokom nivou. Jedan od primjera života na staroj slavi je comedy legenda Chris Rock, čiju recenziju zadnjeg specijala možete pročitati na našem portalu, no to se Carlinu nikada nije događalo. Nije nužno da je svaki novi specijal, ili materijal koji je izdavao, bio značajno bolji od onog prethodnog, ali svakako je razina zavidna i ostat će tako upamćena za još nebrojene generacije komičara koji tek dolaze, kao jedan od oglednih primjera školskog pristupa stand-upu na najvišoj razini. Ipak, fanovima koji pomno prate njegov život, pogotovo raniju fazu razvoja, zamijetit će njegov linearni rast, koji je danas ipak rijetka značajka kod komičara. No, i u takvim situacijama, može se debatirati, da ima manje kvalitetnog materijala, čak i u dobi kad je već postao ikona svoje profesije. Ako uzmemo u obzir da je Carlin uvijek pričao, barem od reformacije sebe kao komičara, isključivo o stvarima u kojima se i on nalazi, i njegovim pogledima na svijet, onda nailazimo na nekoliko primjera gdje bi ipak, samo i isključivo zato što je to on, taj dio materijala prošao. Možda najbolji primjer je iz njegovog HBO specijala Complaints and Grievances, izdanog 2001. godine. Istina, dobar dio materijala je nenadano morao prilagoditi zbog napada na WTC, no ipak, dio materijala, poput Traffic Accidents: Keeep Moving, je ispod kvalitete koju zaslužuje osoba poput njega. Ponajviše iz segmenta neuvjerljivosti, loše PC razrade i općenitog dojma, iako je on sam vjerojatno mislio vrlo slično, taj segment nikako ne stoji osobi koja je isključivo najjača na argumentima koje daje, a zaista je teško zamisliti ga kako ga doslovno objašnjava da u trenutku kada osoba autom pregazi nekoga – nije kriva. Nije to segment bez humora, dapače, ali letvica koju je postavio je iznimno visoka, i u usporedbi s ostalim materijalom na istom specijalu, značajno je neuvjerljiviji. Taj isti materijal, da se u nekom suludom svijetu, sada nađe kao ono čime otvara svoj novi show, bio bi poprilično loše popraćen, barem ako bismo ga zamislili kao anonimca koji se tek pokušava probiti u svijetu stand-up scene.

 

Svejedno, rad i način rada pionira ove profesije, je iznimno sličan današnjem radu komičara, pogotovo u razvijenim scenama poput Londona, ili New Yorka/Los Angelesa.  Od početne zanimacije, mukotrpnog rada do probijanja u mainstream, pa daljnjeg rada na kvaliteti kako bi se opravdao status, je nešto što gledamo, i gledat ćemo još dugi niz godina kod komičara svih vrsta. No ima li nešto u čemu stari George nije bio dobar? Odgovor je, naravno, ima. George je storyteller, u punom smislu te riječi. Njegov nastup sastojao se isključivo od priče. Iznimno, iznimno rijetko crowdworka. Gotovo nezamjetnog u karijeri. On je bio umjetnik koji je došao, rekao što misli kroz predstavu, i otišao. I to  je, danas barem, dio koji je najznačajniji u razlici između moderne komedije, i njegove komedije. Nedugo nakon izdavanja gore spomenutog specijala, izašao je na turneju i, radnik kakav je bio, krenuo u raspisivanje novog materijala. No, vrlo je značajno da je imao potpuno drugačiji postupak od drugih, te je njegov materijal bio miks, koji je nastajao između starog materijala i novog, dok se ne bi sve sklopilo u jednu cjelinu koja bi na kraju bila pretočena u specijal ili album. No zašto spominjem crowdwork kao jedinu ozbiljniju manu? Upravo zato što je (a vidljivo je na donjem videu), iako i sam svjestan svoje mane (gdje u samom početku kaže da ne radi tranzicijski materijal), to onaj dio koji bi danas, kad je publika zahtjevnija, patio. Da kreće iz početka, kao potpuno amater, i izađe s takvim materijalom, koji je, iako humorističan, bez prijelaza, i nepovezan u potpunosti, te bez imalo zajedničkih tema, on bio pokopan od strane i kritičara, i publike. Dok bi mu crowdwork apsolutno pomogao u tranziciji s jedne teme na drugu, to je talent koji je hvalevrijedan, i pomaže da cijela predstava ostane u komadu, jednako prividno ispolirana kao i za specijal, a ne isprekidana potpunim promjenama smjera, on se usredotočio na smišljanje priče kroz nepovezane segmente. Danas je crowdwork sastavni dio predstave, neprimjetan a suptilan način održavanja visokog nivoa, i iako nije obavezan, u iznimnom broju situacija pomaže općem dojmu.
Na neku čudnu sreću, i danas, 10 godina nakon smrti, a 16 godina nakon ovog nastupa, imamo visokokvalitetnu snimku u kojoj imamo uvid u njegove “warm up” nastupe. Ipak, vrlo je važno napomenuti, da genije kakav je nepobitno bio, sasvim sigurno bi se prilagodio današnjem tržištu. Iako je ovo snimano relativno nedavno, to je bio recept koji nije mijenjao cijelu karijeru, jer i zašto bi, ako je funkcionirao, no iskreno vjerujem, da bi takav recept doživio par novih sastojaka na svojoj listi, u slučaju da je on danas počinjao karijeru, a ne onda kada jest.

 

 

10 godina od smrti, i debelo preko pola stoljeća od kada je započeo zabavljati široke mase, zasigurno se može reći da je bio jedinstven, genijalan, i iznimno talentiran izvođač. Da danas kreće iz početka, možda ga put ne bi vodio preko radija, pa do dvorana i klubova, ali zasigurno jest da bi ga doveo približno tu gdje je i završio na kraju. Jer takvi genijalci uvijek pronađu put. Bez obzira na prepreke i različitosti.

Facebook Comments

About Hrvoje Gašparević

Hrvoje Gašparević
Dobitnik je jedne prve nagrade za kratku priču ali i nekoliko pozitivnih ocjena iz zadaćnica tokom svog skromnog školovanja. U životne uspjehe, uz navedeno, ubraja i retweet Rickya Gervaisa - dva puta(!), upoznavanje s Jim Jefferiesom i onaj jedan dan kad je stvarno, hešteg majkemi, otišao na kavu i nije se napio. Stand-up prati od početka milenija i iako nereligiozan nekolicinu komičara smatra hodajućim božanstvima. Živući uzor: Jim Jefferies. R.I.P. uzor: George Carlin. Obožava: komediju Bo Burnhama i Mitch Hedberga.

Pogledajte

Carlin živi vječno: 10 godina od smrti vol.I

Što reći o čovjeku o kojem je sve već rečeno? Zaista, što? Gotovo da nema …